„Ovaj roman, uz to što je psihološki (i u vezi s tim), može se posmatrati i kao pripovest o putu do samospoznaje, kao priča o ostvarivanju sopstvene sudbine, i to je njegov najdublji i ujedno najsuštastveniji sloj. Kao kod najboljih ostvarenja na tu temu, onih Hesea, R. Baha, ili Koelja, u „Četiri portreta“ kroz kazivanje glavne junakinje pratimo njen put, kao i put ostalih aktera, u sebe – u srž svojih bića. Jer, lekcija koju je Marina Ana morala da nauči, baveći se psihologijom i astrologijom, je ta da nam niko drugi ne može biti smisao života. Smisao se traži u sebi i svojim sklonostima, sve ostalo je samo puki, neuspeli surogat tome. Tek kad čovek ima sebe, on je potpun.“