Venturijeva knjiga predstavlja svojevrstan paradoks: u čitavoj nepreglednoj poplavi tekstova o arhitekturi, to je jedno od retkih dela koje i stvarno govori o pitanjima i problemima arhitekture. Naime, knjiga ne pretenduje da nas uvede u svet arhitekturne prošlosti ili sadašnjosti slikovitim opisivanjem pojedinih građevina, njihoviharhitekata ili pak njihovih naručilaca. Takođe, nije reč o jednom iz nepreglednog mnoštva zapisa o sociološkim, tehnološkim, ekonomskim i svim ostalim teškoćama savremene arhitekture. Venturijeva knjiga predstavlja delo arhitekte koji gradi i koji o svom delu razmišlja. Ovo delo nam otkriva arhitekturu kao specifičan način mišljenja, kao „disciplinu" sopstvenih zakonitosti, kao samostalnu granu umetnosti.