Preobraženja
(izabrane pesme)

Antun Branko Šimić bio je jedan od malobrojnih ljudi predatih duhu, jedan od malobrojnih idealista koji svojim dubokim, tamnim, ozbiljnim pogledom prate samo delatnost misli i koji su spasli svoj razum od privlačnog, nasmejanog vrtloga frivolnosti, zgodne površnosti, trenutnog zadovoljenja.

Antun Branko Šimić bio je jedan od malobrojnih ljudi predatih duhu, jedan od malobrojnih idealista koji svojim dubokim, tamnim, ozbiljnim pogledom prate samo delatnost misli i koji su spasli svoj razum od privlačnog, nasmejanog vrtloga frivolnosti, zgodne površnosti, trenutnog zadovoljenja.
(Marko Ristić)

U žudnji za zdravljem, za fizičkom moći, u rasponu psihičkih snaga i fizičkih klonuća rodila se pjesma tjelesnosti, pjesma tijelu, koje sačinjava sve, izvan kojega nema spasa; pjesma trupini, truplu, lesu, plotu, krvi, puti, mesu, šumoru u žilama, vatrama u venama; pjesma tijelu, koje nosi život i koje daje posvemašnju smrt. U toj himni tijelu, u tom jauku nad lešom, iz njega i u njemu rađa se krik, vrisak, molitva bogu i konačna rezignacija, totalna sumnja, praznina, pomirenje. U tom tjelesnom raspeću on je napisao najdublje pjesme o ženama u našoj literaturi.
(Ivan Goran Kovačić)

Premda je za života objavio samo jednu zbirku pesama (Preobraženja, 1920), A. B. Šimić je svojom meteorskom pojavom i intenzivnim unutrašnjim izgaranjem u međuprostoru vezanog i slobodnog stiha uspeo da sublimira nadanja i trvenja celokupnog pesničkog iskustva epohe. Od mladićkih nemira i rastrzanosti, obojenih matoševskim impresionizmom, preko duhovne teskobe i egzistencijalne samoće, tonirane melanholijom nemačkog ekspresionizma, do spuštanja pogleda sa astralnih visina na telo siromaha i malograđansku hipokriziju – Šimićeva lirika krajnjeg subjektivizma ogledalo je nemoći čoveka pred ključnim pitanjima života i svemira.