Profesor Miodrag Jaćimović nije slučajna pojava u srpskoj književnosti 20. veka. Dok su bučni i hučni valovi sukoba socrealizam - modernizam nosili jedno po jedno ime, dok su neosimbolisti opevali „anđela gorkog praznine i snage“, dok su srpski borhesovci odlazili po materijal za svoje priče u Staljinovu Sovjetiju, dok su stariji i mlađi postmodernisti pisali romane - kišobrane i romane na lov na zjala, provincijski profesor je stajao sa strane i posmatrao. Skrajnut od klanova i koterija, zadovoljan svojim kutkom slobode, u kome je, zaklonjen od Velikog Brata, vodio dnevnik, profesor Jaćimović se posvetio plemenitom zadatku očuvanja čovečnosti - lične i spisateljske, u dane kada su ljudi bili spremni da četvoronoške krenu u svetliju budućnost.