"Knjiga opisuje moju borbu sa rakom, gorčinu, bol, nadu i veru u mogućnost izlečenja i povratak normalnom životu.
...Kako si mogla da dovedeš sebe u tako kritično stanje? To je rak! Nema sumnje da je maligni, već je u metastazi!
...Ne znam, ne znam, ne znam šta će biti, ne znam šta može da se uradi. Iz ovoga se vidi da ti nije preostalo mnogo života! ...Odjednom je među mislima i slikama počela da se javlja neka precizna misao, gotovo krik: "Stani, stani, Marijana! Šta radiš? Šta se sa tobom događa? Ovo nije taj put! Ne gubi vreme! Moraš da pobediš ovu bolest!" Uhvatila sam se za tu nadu, počela sam da tražim spas, sama sebe pitajući: Kako to učiniti? Odakle početi? Šta može da pobedi rak?
...Htela sam da vidim kako izgleda žena sa jednom dojkom. Taj prizor nikada neću zaboraviti. Bio je to za mene pravi šok - nešto nenormalno, neprirodno. Gledajući takav invaliditet, od prvog trena nisam mogla da prihvatim sebe u takvom stanju. Nisam ništa rekla ali sam u mislima neprestano ponavljala: "Ovo je strašno! Ovo je užasno! Ovo je zaista invaliditet! Ovo nije za mene! Nikada! Nikada! Moram da ostanem čitava, onakva kakva sam, do kraja života."
Sedeći za večerom, sve vreme sam bila pod utiskom toga, ponavljala sam sebi u mislima: "Ne, ne, ovo nije za mene. Mora da postoji nekakav izlaz iz ove bolesti! Moram da ostanem zdrava i čitava! MORAM! MORAM! MORAM!""