Istorija plave boje u evropskim društvima predstavlja istoriju potpunog preokreta: Grci i Rimljani nisu cenili tu boju, čak su smatrali da je to varvarska boja koju nije prijatno ni gledati. Međutim, danas je plava svuda u Evropi ubedljivo najomiljenija boja (ispred zelene i crvene).
Delo Mišela Pasturoa tumači istoriju tog preokreta. Stavljajući naglasak na društvenu upotrebu boje (leksika, tkanine i odeća, svakodnevni život, simboli), kao i na njeno mesto u književnom i umetničkom stvaralaštvu, pisac najpre ističe da antička društva nisu pokazivala zanimanje za plavu. Zatim opisuje sve veći napredak i ugled plavih tonova tokom srednjeg veka i novog doba. Posebno insistira na estetskim, moralnim i verskim pitanjima u vezi sa tom bojom od XII do XVIII veka. Konačno, on ukazuje na trijumf plave u savremenom dobu, navodeći spisak njenih značenja i primene, a na kraju se pita i o njenoj budućnosti.
Govoreći o plavoj boji, čovek je obavezno podstaknut da progovori i o drugim bojama. Prema tome, te boje su takođe zastupljene u ovoj knjizi: zelena i crna sa kojima je plava svojevremeno izjednačavana; bela i žuta sa kojima je ona često povezivana ili se od nje razlučivala; i naročito crvena, njena suprotnost, saučesnica i suparnica od srednjeg veka naovamo.