U situaciji koja deluje sasvim poznato i prirodno - recimo, u fotelji čitamo neki roman, ili gledamo film, uživeli smo se i obuzima nas strah, ili tuga, ili ushićenje zbog nečega što se događa fiktivnim junacima čije doživljaje pratimo - analitički filozofi uočavaju jednu zagonetku; oni se, naime, pitaju kakav je status emocija koje su deo naše reakcije na dela fikcije: da li su to zaista stvarne emocije? I kako takve emocije mogu biti stvarne ako ono na šta se odnose - nije stvarno?
Drugim rečima, kako uopšte možemo da se plašimo nečega za šta pouzdano znamo da ne postoji, te stoga i ne možem da bude opasno ni u kom smislu te reči?
U ovoj zbirci tekstova pratićemo raspravu o temi "paradoksa fikcije", koja je započela još sedamdesetih godina prošlog veka i traje do danas.