Mama Leone

Bilo je ljeto, pod Biokovom su se rumenjeli požari, zavijale su vatrogasne sirene, ljudi su trčali s naprtnjačama punim vode, more je mirisalo na Coperton i presijavalo se u bojama naftne duge, a mi smo pakirali stvari u spačeka i spremali se za put u Sarajevo.

Prije osam mjeseci umro je djed, završio sam prvi razred osnovne škole u Drveniku i mogli smo se lijepo vratiti kući. Naša kuća od sada će biti u Sarajevu, a ne: malo u Sarajevu — malo u Drveniku, jer više nema djedove astme i nema nikakva razloga zbog kojega na more ne bismo dolazili samo kao turisti. Drvenik nije bio naša kuća, kao što mi se činilo, nego je bio kuća djedove bolesti, kao bolnica u kojoj se živi za zdravlje, a zapravo svi znaju da se u toj bolnici na kraju umire.