Imam petnaest minuta danapišem nešto ravnodušnoImam ručak.
Imam večeru.
Zasluženo i zarađeno.
U pola jedan oblačim radnu uniformu,sve radim prema satu,košulja mi je prljava, crno na rukavima,okovratniku, znam jedino tu priču.
I to je nedovoljno za bilo šta.
Reči teško kuljaju, ne klize,liče na kolomast koju nanosim na zupčanike imašina onda radi bez buke i ne preskače,i sve mi je to nezanimljivo za čitanjeali rekohjebe mi se za poetičnost,mučim se i uživam u paštetikao retko kad.