Reforma društva, pa neizbežno i socijalne zaštite, u Srbiji se pretvorila u bezobalnu tranziciju, tačnije u bezidejno tumaranje koje štiti zastarele obrasce. Konzervativni pristup, skrivene agende i nemarnost nosilaca odgovornosti dovode do urušavanja društvenih institucija i njihovog pretvaranja u insuficijentne i zarđale mehanizme koji nisu u stanju da odgovore na potrebe građana.
Autor knjige Bezobalna tranzicija zagovara fleksibilniji odnos prema unapređenju normativno-pravnog tkiva, a rešenje za institucionalnu iscrpljenost centara za socijalni rad traži upravo u njihovoj kreativnoj dekonstrukciji, odnosno fragmentaciji na posebne entitete koje bi činili jasno profilisani poslovi užih specijalnosti.