Predugo posmatrana kao pasivan objekat artikulacije društvene stvarnosti, arhitektura se danas tretira kao ravnopravna projekcija duhovnog samoutemeljenja, političkog konstruisanja i retoričkog samoizražavanja jednog vremena. Empirijski se potvrdilo da i najoriginalnije stvaralačke ideje neminovno podležu uticaju opštih kulturno-istorijskih okolnosti, odnosno totalizujućem kontekstu koji je ključno određen pojmom duha vremena. Kombinovanjem teorijsko-kritičkog i istoriografskog pristupa, podstiču se buduća prosuđivanja uticaja duha vremena na minulo i tekuće arhitektonsko stvaralaštvo.