Antologija francuskog eseja

Francuska književnost se, ne bez razloga, smatra postojbinom eseja.

Istina, budući da francuska esejistika baštini tekovine antičke retorike, poslanica, aporija, anala, traktata, sofizama, propovedi, javnih beseda… ima osnova da se kaže kako esej postoji još od antike. Preteče eseja moguće je tražiti i sa priličnim pouzdanjem naći u teološkim, prirodoslovnim, poučnim ili ezoterijskim raspravama, u letopisima, prepiskama, opisima ratnih pohoda, dijaloškim besedama, dvorskim hronikama, putopisima i životopisima. Takođe, i u modernim vremenima, esejističke elemente, pa čak i čitave „prerušene eseje“, susrećemo na stranicama dela koja pripadaju drugim književnim rodovima; pre svih u romanu.

No, budući da čuveni Ogledi Mišela Montenja iz 1580. godine predstavljaju osnovu savremenog shvatanja eseja, ne treba da čudi što su Montenjevi sunarodnici, u narednim vekovima, u izgradnji i istoriji ovog žanra dali presudan doprinos. I zbog toga Antologija francuskog eseja Milana Komnenića, koju je Službeni glasnik objavio 2010. godine, daleko prevazilazi značaj jedne nacionalno i jezički omeđene antologije.

Komnenić je u svoj izbor, koji počinje sa „Komikom karaktera“ Anri Bergsona, a završava „Drugim pravcem“ Žaka Deride, uvrstio četrdeset pet autora, sa blizu pedeset njihovih eseja.

Naravno, nije uspeo da obuhvati sve esejiste od značaja, što uostalom, kao i u bilo kojoj drugoj antologiji – i ne bi bilo moguće.

Ali, uspeo je da nam, kroz tekstove nekih od njenih najznačajnijih predstavnika, u dobroj meri predstavi duh jedne kulture i jedne epohe.