Andrićevo svjetlo iznad puta

Andrić se kao (još od Ex Ponta!) dokazano epifanijski autor, u Jeleni i kroz Jelenu pojavljuje kao konačno osviješten JA vlastita opusa, u tumačenje kojega smo krenuli „oboružavši“ se jungovskim znanjima i teorijama o nesvjesnom i simbolima. Izbor upravo arhetipske kritike nije se pokazao pogrešnim jer nam je takav pristup omogućio približavanje autoru na sinkronijskoj, ali i dijakronijskoj osi, što se pokazalo krucijalnim za očitavanje mitske građe i mitskoga načina mišljenja. Opisujući svoje likove, Andrić je opisivao i sebe, a time i univerzum.