Težnja čoveka da stvori inteligentne mašine stara je više decenija. U svim pokušajima koji su učinjeni do danaskorišćen je jedini raspoloživi uzor - nervni sistem živih bića, pre svega čoveka. Zato je i prirodno što svi metodi veštačke inteligencije rešavajući određene probleme u stvari pokušavaju da simuliraju način na koji te iste probleme rešava čovek, to jest njegov nervni sistem.
Razvoj veštačke inteligencije sigurno nije motivisan željom da čovek napravi nekakvu imitaciju samog sebe, već razlog leži u superiornosti nervnog sistema u rešavanju takozvanih slabo definisanih i nejasnih problema čak i u poređenju sa najsavremenijim superračunarima. Računari poseduju zadivljujuće sposobnosti kao što su pouzdano smeštanje ogromne količine informacija ili obavljanje kompleksnih aritmetičkih izračunavanja bez ikakvih grešaka. Kao što je poznato čovek ne raspolaže takvim mogućnostima, ali zadatke kao što su prepoznavanje likova bez obzira na orijentaciju, osvetljenje i smetnje, zatim dekodovanje i razumevanje govora nezavisno od intenziteta, brzine i sagovornika, čak i u prisustvu šumova, čovek obavlja sa izuzetnom lakoćom i to mnogo bolje nego bilo koji ekspertski sistem. Razlog je verovatno taj što je organizacija nervnog sistema, to jest njegovih procesnih jedinica, takva da joj više odgovaraju problemi ovakve prirode nego problemi kao što su aritmetička izračunavanja.