Опис
Psihoanalitička praksa je neodvojiva od njene teorije. Ova knjiga se, upravo, rukovodi
navedenim uvidom. Osnove psihoanalitičke prakse shvaćene u smislu danas već uveliko
klasičnog talking cure-a nužno podrazumevaju refleksivno poznavanje logike ustrojstva
struktura nesvesnog. Tako nešto, naprosto, ne biva moguće bez ozbiljnog uzimanja u obzir
strukture i dinamike čovekove jezičke kompetencije. Normalnost i patologija subjekta
analitičkog iskustva bitno se očitavaju u polju govora. Za psihoanalizu su relevantne
idiosinkrazije i aberacije govorećeg subjekta, kako na semantičkom tako i na prozodijskom
planu. Govor subjekta analitičkog iskustva nije vođen samo lingvističkim strukturama
nesvesnog, već i sadržajima prisutnim u džepovima psihoticizma, koji, neminovno, uvode u
igru ono prelingvističko, prozodijsko. Međuigru značenja i zvuka i njihovih efekata. S tim u
vezi, nameće se pitanje: da li se, i na koji način, pomenuti uvidi mogu dovesti u sklad sa
poznatom Rikerovom tezom o neophodnosti kako hermeneutike tako i energetike u
psihoanalizi?
Budite prvi koji će svoje mišljenje podeliti sa drugima (