Autor: Lada Čale Feldman
Strana: 235
► Ostali detalji

Zbornik: Žene, drama i izvedba: između post-socijalizma i post-feminizma čini osam tekstova, koji su rezultat dijaloga između književnih i pozorišnih kritičarki iz zemalja bivše Jugoslavije o ženskom dramskom pismu koje potpisuju autorike s ovih, naših prostora. Povod za susret bio je projekat koji je pokrenula Nataša Nelević, crnogorska kritičarka, dramski pisac, teatrološkinja i feministička aktivistkinja. Prostorne i vremenske koordinate unutar kojih se razgovaralo o glavnoj temi - žensko dramsko stvaralaštvo, nastalo na teritoriji država koje su činile Jugoslaviju, u razdoblju između kraja socijalizma i trenutka u kojem se feminizam otvara za novo promišljanje vlastitog jesam, s jedne strane, ali i za novu neutralizaciju žena, s druge strane - istakla su bar dva važna aspekta ovog dijaloga. Prvo, akademski prostor koji nam je u neposrednom susedstvu predstavlja plodno tlo za uspostavljanje dijaloga u kome se kroz prepoznavanja sličnosti otkrivaju razlike neophodne za to da se dijalog održi kao dijalog, da se ne okameni u monološkoj formi.Drugo, vremenske odrednice su omogućile da se osnovna tema - žensko dramsko pismo - otvori za nekoliko važnih pitanja: u kakvom su odnosu žensko dramsko pismo i (dominantni) književni kanon, kako se (patrijarhalne) vrijednosti dovode u pitanje, kakva je veza između tijela (želje) i čitanja stvarnosti, na koji način žena može misliti sebe bez rizika od esencijalizma, na koji su način povezani pisanje i feminističke politike i, konačno, što se nalazi iza onog post u odnosu na feminizam.Pored dominantnog književnog kanona, i kazalište kao institucija uspostavlja određenu vrstu odnosa sa ženskim dramskim ostvarenjima. U vezi s tim urednica zbornika Lada Čale Feldman kaže da je suvremena ženska drama, čekajući da bude izvedena ili primjećena u akademskim krugovima, često osuđena na to da "luta u rukopisu, kao neželjeno dijete svojih dvaju institucijskih roditelja". [1] Međutim, iz te pozicije neželjenosti, koja prikriva strah od (ženske) želje, žensko dramsko pismo uvijek se iznova potvrđuje kao aktivna snaga. Ovo je ono što je rečeno u ovoj knjizi. Pošto dijalog predstavlja strukturalnu osnovu zbornika, ukazaću na njegovu polifonu strukturu, ističući (samo) ključne točke svakog autorskog glasa.Nakon uvodne riječi urednice, dijalog sa ženskim dramskim pismom uspostavlja Dubravka Đurić. Oslonivši se na uvide Marine Blagojević, autorica srpski kulturu razmatra pomoću pojma poluperiferije. Pozicija kulture koja se određuje kao poluperifernim podrazumijeva njenu istovremenu usmjerenost prema centru (kojem teži samoklonizujući se u mjeri koja ne podrazumijeva potpunu integraciju u jezgra) i prema periferiji (koja iz straha od gubitka "vlastite suštine" zagovara izolaciju). Pojam poluperiferije omogućuje bolje razumijevanje prirode dominantnog toka u dramskoj produkciji, s jedne strane, i pisanja Biljane Srbljanović i Maje Pelević, s druge. Tijekom 1990-ih, Biljana Srbljanović otvorila je novu perspektivu za srpski dramski scenarij. Njezine rane drame iznevjerile su očekivanja zadana dominantnim tijekom književnog stvaralaštva: većina tadašnjih drama njegovala je (čisti) srpske nacionalni identitet, ističući da sa Zapada prijeti opasnost. U odnosu na Miloša Lazina, koji smatra da rane drame Biljane Srbljanović odstupaju od nacionalne drame mentaliteta, te da se ona može smatrati i predstavnikom i predstavnicom nove europske drame u srpske književnosti, Dubravka Đurić čini korak dalje. Ona čitati te drame kao upisivanje u diskurs drame mentaliteta, ali upisivanje koje je "znatno oslabljeno" [2] i takvo da otvara "polje mogućnosti" [3] za autorice i autore srpski nove drame. Kako Dubravka Đurić ističe, Biljana Srbljanović - ostavši vjerna realizmu, ironiji i groteski - depolitizujedramsku formu. Maja Pelević, koja se prepoznaje kao najznačajnija predstavnica srpskog nove drame, čini radikalan iskorak iz okvira drame mentaliteta. Njenu dramu Pomorandžina kora Dubravka Đurić opisuje kao "feministički eksperimentalni dramski tekst", [4] u kojem se osvjetljava priroda potrošačke kulture, kao i načini na koje diskurs popularne i medijske kulture, koji se označava kao postfeministički, uvjetuje stvaranje ideja o (normativnoj) ženskosti. Drama Maje Pelević nudi pogled iza feminizma, gdje post znači povratak na staru marginalizaciju žena.Gabriela Abrasovič u tekstovima Milene Marković, Nede Radulović i Milene Minje Bogavac pronalazi želju žena da sagledaju sebe kao subjekte preko specifičnosti vlastitog tijela. Uzevši u obzir ideje koje je o ženskom pismu iznijela Ellen Siksu, Gabriela Abrasovič ističe da navedene dramske autorice kada razmišljaju o ženskom subjektu to čine iz perspektive njene tjelesnosti: Brod za lutke Milene Marković, Painkillers Nede Radulović i Crvena (sex i posljedice) Milene Minje Bogavac na različite načine govori o stavu žena prema vlastitom tijelu. Iskustvo tjelesnosti podrazumijeva iskustvo uloga koje su u patrijarhalno ustrojenom svijetu ženama unaprijed zadane, ali i doživljaj sebe iz pozicije vlastite želje, kao subjekta u postajanju.