Autor: Aristotel
Strana: 240
► Ostali detalji

„Od tri Aristotelova dela koja u svom naslovu nose reč „etika“, najznačajnija je Nikomahova etika, koja je naziv dobila ili po Aristotelovom sinu Nikomahu, ili po ocu, koji se isto tako zvao. Ta knjiga do danas ostaje upečatljivo svedočanstvo o etičkim shvatanjima Grka. S obzirom na značaj grčke kulture kao jednog od korena ukupne civilizacije Zapada, i Nikomahova etika ima status jednog od najuticajnijih radova o pitanjima etike u čitavoj istoriji mišljenja. U ovom delu, Aristotel u središte svojih razmatranja postavlja dva pitanja koja su suštinski obeležila etička razmišljanja u grčkoj filosofiji. To su pitanja vrline i sreće (blaženstva), kao i načina na koji mogu da budu povezane u čovekovom životu. Kada govori o tome kako ljudi shvataju sreću i kako u skladu sa tim žive, Aristotel razlikuje tri načina života: jedan vođen uživanjem, i to je put kojim ide najveći broj ljudi, zatim politički, odnosno državni život, u kojem se ljudi vode predstavom časti, i konačno treći život, kakav vode samo retki među ljudima, misaoni život. Svrha razmatranja koje Aristotel iznosi u Nikomahovoj etici nije teorijsko upoznavanje vrlina, (...), nego jedan praktični cilj: steći saznanja na osnovu kojih će biti moguće da se vodi ispravniji život. Novo izdanje Nikomahove etike motivisano je potrebom da novim čitalačkim generacijama stalno budu dostupna ključna dela filosofske tradicije, kao temelj sa kojeg jedno vreme može da krene ka svom samorazumevanju.“ – Iz predgovara Saše Radojčića „Moralna svojstva ne nastaju u nama ni po prirodi ni mimo prirode, već po prirodi imamo samo sposobnost da ih steknemo, a posle ih navikom moramo usavršavati.“ – Aristotel, Nikomahova etika