Strana: -
► Ostali detalji

Um nije samo funkcija  našega mozga – tijela, već i mozgova (umova) drugih ljudi, fizičkog okoliša, kulture i socijalne realnosti, s kim i u čemu živimo. Mozak – um u svakom trenutku budnog stanja funkcionira u neprestanom ciklusu  „predviđanja – pogreške predviđanja – korekcije“, te u stalnom  stvaranju koncepata. A taj kognitivni ciklus je nemoguć bez afekata. Homeostatski osjećaji, koji nastaju iz interoceptora tijela, temelj su ne samo afektivnog života i aktivacije primarnih (instinktivnih)  i viših emocija, već i kognitivnih sustava mozga – uma. Trebamo razlikovati (homeostatske) osjećaja i emocije; to nisu sinonimi; osjećaji su stalno prisutni u svjesnom stanju (makar kao pozadinski osjećaji), dok se emocije stvaraju povremeno, bilo kroz interoceptorne i/ili vanjske senzoričke impulse, kao okidače. Također, afekti su temelj dvaju bitnih fenomena – svijesti i sebstva. Sebstvo nije centralna, jedinstvena jedinica naših mozgova (tijela) – umova, već je konstrukcija sastavljenja od jezgrovnoga  sebstva (afektivne mreže) te autobiografskoga  sebstva (kognitivne mreže mozga). Sebstvo nije nesvjesno, ono se pojavljuje uvijek kad iz funkcioniranja živčanog sustava niče svjesni um; sebstva nema  u nesvjesnim procesia mozga – uma. Isto tako, dinamičko ili psihoanalitičko nesvjesno nije nekakav dinamički rezervoar, gdje su isključivo pohranjeni stresogeni i konfliktni odnosi s roditeljima  Postoje dvije vrste nesvjesnoga, implicitno nesvjesno i deklarativno nesvjesno; prvo je vezano za mozgovni sustav proceduralnog pamćenja / učenja, a drugo za deklarativni sustav. Naše iskustvo može biti pokrenuto zbivanjem u vanjskom svijetu oko nas, no ono je formirano u oluji predikcija, korekcija i afektivnih stanja. Možemo ironično reći da svatko od nas  ima mozak koji kreira um koji ne može razumjeti sebe. Zadatak psihoterapije je postići afektivni balans, negativne emocije zamijeniti pozitivnima, jednostavnije emocije zamijeniti kompleksnijima,  pogrešne kognitivne koncepte zamijeniti ispravnijima.