MIKRO KNJIGA
    od 1984. god.
    Knjige▹PolitikaPublicistika
    Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti
    Autor: Alaida Asman
    Strana: 404
    Ostali detalji
    Veličina slova: A A
    Ala­i­da Asman (1947), an­glist­ki­nja, egip­to­log i kul­tu­ro­log, pro­fe­sor je an­gli­sti­ke i op­šte na­u­ke o knji­žev­no­sti na Uni­ver­zi­te­tu u Kon­stan­cu, Ne­mač­ka. Čla­ni­ca je Aka­de­mi­je na­u­ka Ber­lin-Bran­den­burg, Austrij­ske Aka­de­mi­je na­u­ka i Ne­mač­ke aka­de­mi­je “Le­o­pol­di­na” u Ha­leu. Po­ča­sni je pro­fe­sor Uni­ver­zi­te­ta u Oslu (Nor­ve­ška). Go­sto­va­la je na uni­ver­zi­te­ti­ma Rajs, Prin­ston i Jejl (SAD) i na uni­ver­zi­te­tu u Be­ču (Austri­ja). Uda­ta je za egip­to­lo­ga Ja­na Asma­na, sa ko­jim ima pe­to­ro de­ce. Na­pi­sa­la je, iz­me­đu osta­log, sle­de­će knji­ge: Pro­sto­ri se­ća­nja. For­me i pre­o­bra­ža­ji kul­tu­ral­nog pam­će­nja (1999), Rad na na­ci­o­nal­nom pam­će­nju. Krat­ka isto­ri­ja ne­mač­ke ide­je obra­zo­va­nja (1993), Uvod u kul­tu­ro­lo­gi­ju. Osnov­ni poj­mo­vi, te­me, pi­ta­nja (2006) i Isto­ri­ja u pam­će­nju. Od in­di­vi­du­al­nog is­ku­stva ka jav­noj in­sce­na­ci­ji (2007). Rad na na­ci­o­nal­nom pam­će­nju (u pre­vo­du Alek­san­dre Ba­ja­ze­tov-Vu­čen) ob­ja­vljen je u Bi­bli­o­te­ci XX vek 2002. go­di­ne.

    Pred­go­vor

    San je sva­kog pi­sca, ka­že Hor­he Sem­prun, da celog ži­vo­ta pi­še jed­nu knji­gu i da je pri tom ne­pre­sta­no me­nja. Za ono­ga ko se ba­vi te­ma­ti­kom pam­će­nja taj san la­ko mo­že po­sta­ti stvar­nost. Te­ma je do­volj­no ve­li­ka, va­žna, te­ška i fa­sci­nant­na da je mo­guć­no stal­no joj se vra­ća­ti. Mo­je sop­stve­no is­ku­stvo go­vo­ri da ona ne­pre­sta­no po­ka­zu­je no­ve stra­ne i da, s ob­zi­rom na br­zo­met­no ras­tu­ći dis­kurs, su­o­ča­va is­tra­ži­va­ča sa stal­no no­vim iza­zo­vi­ma. Pred­sto­je­ća ver­zi­ja te bes­ko­nač­ne knji­ge na­sta­la je na te­me­lju ra­do­va iz po­sled­njih pet go­di­na ko­je sam pi­sa­la ob­u­hva­ta­ju­ći ih dvo­stru­kim poj­mom kul­tu­re se­ća­nja i po­li­ti­ke po­ve­sti. Ta­kav na­slov go­vo­ri o od­re­đe­nom po­me­ra­nju ak­cen­ta sa knji­žev­no­sti i umet­no­sti na auto­bi­o­gra­fi­ju, dru­štvo i po­li­ti­ku. Da bi se in­te­gri­sa­li raz­li­či­ti sme­ro­vi be­zo­bal­nih is­tra­ži­va­nja, bi­li su po­treb­ni su­prot­sta­vlje­ni uslo­vi, pri­ti­sak i do­ko­li­ca. Mo­ja je sre­ća što sam ima­la i jed­no i dru­go: do­ko­li­cu u vi­du dvo­me­seč­nog bo­rav­ka u Var­bur­go­voj ku­ći u Ham­bur­gu i pri­ti­sak u vi­du go­stu­ju­će pro­fe­su­re “Ser Pi­ter Ju­sti­nov” na Uni­ver­zi­te­tu u Be­ču. Za­hva­lju­jem ko­le­gi­ni­ca­ma i ko­le­ga­ma sa od­se­ka za sa­vre­me­nu isto­ri­ju, kao i beč­kim stu­dent­ki­nja­ma i stu­den­ti­ma, na nji­ho­vom in­te­re­so­va­nju, kon­ti­nu­i­ra­noj pa­žnji i va­žnim pod­sti­ca­ji­ma. Ima­la sam sre­će i što mo­gu da raz­go­va­ram sa in­spi­ra­tiv­nim part­ne­ri­ma ka­kvi su bi­li Bernd Gi­zen, Džej Vin­ter, Dže­fri Hart­man i Jan Asman. Svi oni su mi ne­pre­sta­no otva­ra­li no­ve per­spek­ti­ve u od­no­su na te­mu pam­će­nja.

    Kon­stanc, maj 2006.

    A. A.

    UVOD: TRI­JUMF I TRA­U­MA

    U ja­nu­a­ru 1997. na­pra­vio je umet­nik Horst Ho­aj­zel in­sta­la­ci­ju či­je je iz­la­ga­nje naj­pre bi­lo za­bra­nje­no, a za­tim je ipak do­pu­šte­no. U no­ći od 26. na 27. ja­nu­ar, go­di­nu da­na po­što je pred­sed­nik Sa­ve­zne Re­pu­bli­ke Ne­mač­ke Ro­man Her­cog uveo dan se­ća­nja na Aušvic, Ho­aj­zel je or­ga­ni­zo­vao sve­tlo­snu pro­jek­ci­ju u ko­joj se, na ne­ko­li­ko tre­nu­ta­ka, na Bran­den­bur­škoj ka­pi­ji po­ja­vlju­je, i s njo­me sta­pa, ka­pi­ja lo­go­ra Aušvic. “Dve ka­pi­je po­sta­le su jed­na sli­ka”, ko­men­ta­ri­sao je umet­nik.[1] “Mi­slio sam da je taj moj gest ne­što ne znam ka­ko ve­li­ko. A on­da je on u toj hlad­noj ja­nu­ar­skoj no­ći od­jed­nom po­čeo da bi­va sve ma­nji. Od ta­da, Bran­den­bur­ška ka­pi­ja za me­ne vi­še uop­šte ni­je to­li­ko va­žna”. Ono što je umet­nik pla­ni­rao kao lič­nu in­ter­ven­ci­ju i do­ži­vlja­vao kao oslo­ba­đa­ju­će kr­še­nje ta­bua ima kao umet­nič­ki rad zna­če­nje ko­je pre­va­zi­la­zi tre­nu­tak iz­vo­đe­nja. Je­din­stve­ni i pro­la­zni per­for­mans, ko­ji su, kao ne­ki ne­ho­tič­ni blje­sak se­ća­nja, u onoj hlad­noj ja­nu­ar­skoj no­ći mo­gli da pri­me­te sa­mo ma­lo­broj­ni, i sa­mo na kra­tak tren, za­u­sta­vljen je i sa­ču­van na fo­to­gra­fi­ji. Fo­to­gra­fi­ja je za­slu­žna što je on dostupan i oni­ma ko­ji su vre­men­ski ili pro­stor­no uda­lje­ni od nje­ga. Efe­mer­na ak­ci­ja je kao sli­ka ušla u ma­te­ri­jal­no skla­di­šte pam­će­nja, ko­je pri­pa­da ar­hi­vu kul­tu­re. Iz nje­ga smo je iz­vu­kli i upo­tre­bi­li za omot­ni­cu nemačkog izdanja ove knji­ge, ka­ko bi da­lje raz­vi­ja­la svo­ju pro­vo­ka­tiv­nu sna­gu ko­ja je za umet­ni­ka, po­što je iz­veo per­for­mans, već bi­la za­vr­še­na stvar.

    Ho­aj­ze­lo­va sve­tlo­sna pro­jek­ci­ja mo­že se či­ta­ti kao re­flek­si­ja u sli­ci, ko­ja omo­gu­ća­va da se, pre­va­zi­la­ze­ći ak­tu­el­ni po­vod, stek­nu du­blji uvi­di u ne­mač­ku po­vest se­ća­nja. Ona, na pr­vom me­stu, ja­sno uka­zu­je na zna­čaj Bran­den­bur­ške ka­pi­je kao na­ci­o­nal­nog po­ve­snog sim­bo­la. Spo­me­ni­ci po pra­vi­lu for­mu­li­šu em­fa­tič­ne po­ru­ke za po­tom­stvo, ali ih po­tom­stvo ret­ko uzi­ma ka sr­cu i za­to one, na­su­prot svo­joj mi­si­ji, i sa­me ubr­zo pre­la­ze u isto­ri­ju i osta­vlja­ju uti­sak – ako ga uop­šte osta­vlja­ju – sa­mo još kao ma­te­ri­jal­ni re­likt ne­kih kulisâ pro­šlo­sti. Dru­ga­či­je sto­je stva­ri s Bran­den­bur­škom ka­pi­jom. Vred­nost na­ci­o­nal­nog sim­bo­la pri­pa­la je Ka­pi­ji ne to­li­ko za­hva­lju­ju­ći po­sve­ti nje­nih osni­va­ča,* ko­li­ko do­ga­đa­ji­ma ve­za­nim za ovo zda­nje ko­je je po­vest ­če­sto uzi­ma­la pod svo­je. Na­sta­la de­ve­de­se­tih go­di­na XVIII ve­ka, Bran­den­bur­ška ka­pi­ja je sa­mo­sve­sno sim­bo­li­zo­va­la voj­nu po­be­du ko­ja osi­gu­ra­va mir.[2] Već 1806. godine, me­đu­tim, po­sle pru­skog po­ra­za u bor­bi pro­tiv Na­po­le­o­na, ta po­ru­ka je ne sa­mo de­man­to­va­na, ne­go je, po­vrh to­ga, na sa­mom spo­me­ni­ku i sim­bo­lič­ki re­a­li­zo­va­na. Tri­jum­fal­na kva­dri­ga je, na­i­me, na pru­sku sra­mo­tu, od­vu­če­na u Pa­riz kao rat­ni plen. Ali 1813. godine, po­sle Na­po­le­o­no­vog po­ra­za u bi­ci kod Laj­pci­ga, list se po­no­vo okre­nuo, pa je kva­dri­ga u tri­jum­fal­noj po­vor­ci mo­gla bi­ti vra­će­na i po­no­vo po­sta­vlje­na na svo­je me­sto, uz je­dan do­da­tak: Karl Fri­drih fon Šin­kel je u ru­ku Ša­do­vlje­ve Ati­ne Po­bed­ni­ce, sta­vio i gvo­zde­ni krst kao oči­gle­dan znak nje­ne nad­mo­ći. Bran­den­bur­ška ka­pi­ja ni­je sa­mo spo­me­nik ko­ji ob­zna­nju­je i ote­lo­vlju­je po­vest. Ona je sva­ki put iz­no­va i po­zor­ni­ca po­ve­sti, u tre­nu­ci­ma tra­u­me kao i u tre­nu­ci­ma tri­jum­fa. Hi­tle­ro­vo pri­sva­ja­nje vla­sti 30. ja­nu­a­ra 1933. godine pro­sla­vlje­no je ovde pa­ra­da­ma i ve­li­kim pri­su­stvom voj­ske. De­ve­tog no­vem­bra 1989. godine ovde se od­i­grao pad zi­da, na­o­či­gled Ber­li­na­ca i svih ko­ji su taj do­ga­đaj pra­ti­li pre­ko me­di­ja.

    Ho­aj­zel je to­kom ra­da usta­no­vio da Bran­den­bur­ška ka­pi­ja za nje­ga “sve vi­še po­sta­je pro­sto pro­jek­ci­o­ni zid”. U eko­no­mi­ji pa­žnje svoj­stve­noj tr­ži­šnom dru­štvu Ka­pi­ja, na dru­gom me­stu, is­pu­nja­va i taj cilj, i to za naj­ra­zli­či­ti­je fir­me i udru­že­nja ko­ji tu vo­le da po­sta­ve svo­je pre­di­men­zi­o­ni­ra­ne po­ru­ke. Kad je, od 2000. do 2002. godine, Ka­pi­ja mo­ra­la da se re­no­vi­ra, je­dan deo tro­ško­va pre­u­zeo je ne­mač­ki Te­le­kom, ko­me je za uz­vrat omo­gu­će­no da na 19 pla­stič­nih omo­ta­ča ve­li­kog for­ma­ta pla­si­ra svo­je efekt­ne po­ru­ke, pri­la­go­đe­ne go­di­šnjim do­bi­ma i pra­zni­ci­ma. Ko­mer­ci­jal­nom is­ko­ri­šća­va­nju ovog me­sta pri­klju­či­lo se 2002. godine i Dru­štvo za po­sta­vlja­nje spo­me­ni­ka ubi­je­nim evrop­skim Je­vre­ji­ma. Ka­pi­ju kao po­vr­ši­nu pa­žnje Dru­štvo je is­ko­ri­sti­lo za kon­tro­ver­zan pla­kat na ko­jem je, iz­nad idi­lič­nog alp­skog pre­de­la s pla­vim je­ze­rom i be­lim pla­nin­skim vr­ho­vi­ma, mo­glo da se pro­či­ta: “Ho­lo­ka­u­sta ni­je ni bi­lo”. Taj je pla­kat bio ne sa­mo eg­zem­plar pro­ma­še­nog ape­la za do­na­ci­je, ne­go i pri­mer ka­ko su te­sno ukr­šte­ni isto­rij­ski spo­me­nik, avan­gard­ne re­klam­ne stra­te­gi­je pri­vla­če­nja pa­žnje i ne­mač­ka kul­tu­ra se­ća­nja.

    Ho­aj­ze­lov rad je, na tre­ćem me­stu, is­ko­ri­stio Bran­den­bur­šku ka­pi­ju za in­sce­na­ci­ju ko­ja ta­ko­đe po­ve­zu­je sre­di­šnje ‘me­sto na­ci­o­nal­nog pam­će­nja’ sa ho­lo­ka­u­stom. Svo­jom sve­tlo­snom pro­jek­ci­jom u cen­tru Ber­li­na Ho­aj­zel je tri­jum­fa­li­stič­ko me­sto pam­će­nja na­ci­je za­se­nio tra­u­mat­skim: ono što je u pro­sto­ru uda­lje­no jed­no od dru­gog, a u sve­sti uda­lje­no još i vi­še, on je svo­jom sli­kom u sli­ci pri­nud­no spo­jio jed­no s dru­gim. Di­ja­lek­ti­ku i di­na­mi­ku tri­jum­fa i tra­u­me s po­seb­nom je em­fa­zom raz­ra­dio so­ci­o­log Ber­nhard Gi­zen. Za nje­ga tri­jumf i tra­u­ma obra­zu­ju po­lo­ve iz­me­đu ko­jih se raz­vi­ja mi­to-mo­to­ri­ka raz­li­či­tih konstrukcijâ na­ci­o­nal­nog iden­ti­te­ta. U sli­ci ko­ju na­ci­ja ima o se­bi isto­rij­ska is­ku­stva ob­ra­đu­ju se, ta­ko gla­si nje­go­va te­za, na je­dan od dva na­či­na: kao eufo­rič­ni vr­hu­nac ko­lek­tiv­nog na­di­la­že­nja se­be, ili kao naj­du­blje po­ni­že­nje i sra­mo­ta. Ho­aj­ze­lov rad pru­ža, u ne­ku ru­ku, vi­zu­el­nu for­mu­lu za Gi­ze­no­vu te­zu. Ali, on ta­ko­đe na ne­po­sred­no oči­gle­dan na­čin i u svoj ja­sno­ći pri­ka­zu­je pro­ble­ma­ti­ku na­ci­o­nal­nog pam­će­nja Ne­ma­ca. Tri­jumf i tra­u­ma me­đu­sob­no se is­klju­ču­ju, jed­no po­ti­sku­je dru­go, či­ni da ono iš­če­zne, omo­gu­ću­je da se za­bo­ra­vi – a ipak se ta dva mo­men­ta u na­ci­o­nal­nom pam­će­nju Ne­ma­ca ne­raz­dvoj­no pre­pli­ću: tri­jum­fa­li­stič­ki sim­bol po­nov­nog uje­di­nje­nja u sr­cu Ber­li­na i Aušvic kao naj­du­blja tač­ka tra­u­me.

    Za raz­li­ku od Ber­nhar­da Gi­ze­na, ko­ji tri­jumf i tra­u­mu shva­ta kao nad­vre­me­ne, an­tro­po­lo­ške ka­te­go­ri­je ko­lek­tiv­nog po­ve­snog is­ku­stva, isto­ri­čar Raj­nhard Ko­ze­lek na­gla­ša­va isto­rij­ski pre­o­kret u pro­ble­ma­ti­ci na­ci­o­nal­nog pam­će­nja po­sle Aušvi­ca. On raz­li­ku­je dva ob­li­ka ne­ga­tiv­nih se­ća­nja: se­ća­nje na kr­va­vo na­si­lje i po­raz, ka­kvih je svet­ska isto­ri­ja pu­na, ali ko­ji ni­su ka­te­go­ri­zo­va­ni kao ‘be­smi­sle­ni’ i ko­je je još mo­guć­no “me­ri­ti me­ri­lom mo­guć­ne prav­de ili pro­ce­nji­va­ti sa sta­no­vi­šta po­stu­li­ra­ne ili na­me­ra­va­ne prav­de”.[3] To me­ri­lo ne­u­po­tre­blji­vo je, ka­že Ko­ze­lek, kad je reč o eks­trem­nim raz­me­ra­ma i ‘bez­da­no­sti’ na­si­lja pri­me­nje­nog u spro­vo­đe­nju ho­lo­ka­u­sta. “Ne po­sto­ji ni­ka­kva mo­guć­nost da se us­po­sta­vi smi­sao”, re­zi­mi­ra on, “ko­ji bi, una­trag, mo­gao da po­pra­vi ili is­ku­pi zlo­čin na­ci­o­nal­so­ci­ja­li­stič­kih Ne­ma­ca. Taj ne­ga­tiv­ni re­zul­tat ob­li­ku­je na­še pam­će­nje”.[4]

    Ako ho­lo­ka­ust ozna­ča­va isto­rij­ski pre­o­kret zbog pri­me­ne eks­trem­nog na­si­lja ma­sov­nog ubi­ja­nja, on­da taj pre­o­kret po­sta­vlja pred in­di­vi­du­al­no se­ća­nje i ko­lek­tiv­no pam­će­nje sa­svim no­ve iza­zo­ve. Za­to ni­je čud­no što su u po­to­njem od­zva­nja­nju tog is­ku­stva osno­vi i za­ko­ni­to­sti se­ća­nja re­lo­ci­ra­ni i što je, za­hva­lju­ju­ći tim ‘ano­ma­li­ja­ma’, na­uč­na pa­žnja isto­vre­me­no usme­re­na na te pro­ce­se. Ova stu­di­ja ni­je isto­rij­ska stu­di­ja, ona ne da­je ni­ka­kav do­pri­nos is­tra­ži­va­nju ho­lo­ka­u­sta i do­ga­đa­ja ko­ji se ti­ču Dru­gog svet­skog ra­ta. Ona se ba­vi is­klju­či­vo po­to­njom re­cep­ci­jom tih do­ga­đa­ja, i to ta­ko što is­tra­žu­je na ko­ji na­čin ih se in­di­vi­du­al­no se­ća­mo, na ko­ji ih na­čin raz­me­nju­je­mo ili pre­ćut­ku­je­mo kao za­jed­nič­ko is­ku­stvo, na ko­ji ih na­čin jav­no pri­zna­je­mo i u me­dij­skim ob­li­ci­ma i ri­tu­al­nim in­sce­na­ci­ja­ma ne­pre­sta­no na­no­vo re­kon­stru­i­še­mo. Po­seb­no za­ni­ma­nje po­kla­nja se pri tom psi­hič­kim dis­po­zi­ci­ja­ma, po­li­tič­kim kon­ste­la­ci­ja­ma i kul­tu­ral­noj uslo­vlje­no­sti procesâ se­ća­nja, a ti­me i pi­ta­nju o nji­ho­voj re­dov­no­sti i upo­re­di­vo­sti. U ‘post­tra­u­mat­skom ve­ku’, u ko­jem se da­nas na­la­zi­mo, prak­sa se­ća­nja i te­o­ri­ja se­ća­nja te­sno su is­pre­ple­te­ne. Mi ta­ko­re­ći po­sma­tra­mo se­be dok se se­ća­mo. In­di­vi­du­al­no i ko­lek­tiv­no se­ća­nje sve se ma­nje shva­ta­ju kao spon­ta­ni, pri­rod­ni ili sa­kro­sankt­ni či­no­vi, a sve vi­še kao so­ci­jal­ne i kul­tu­r­ne kon­struk­ci­je, ko­je se vre­me­nom me­nja­ju i ima­ju vla­sti­tu isto­ri­ju.

    Enorm­no ši­re­nje poj­ma tra­u­me, ko­je da­nas do­ži­vlja­va­mo, od­sli­ka­va ra­stu­ću ose­tlji­vost za fe­no­me­ne na­si­lja, ka­ko iz aspek­ta pat­nje po­ve­za­ne s njim, ta­ko i iz aspek­ta kri­vi­ce. Ho­lo­ka­ust, ko­ji se ne mo­že me­ri­ti tra­di­ci­o­nal­nim me­ri­li­ma ni­ti ‘sa­vla­da­ti’ tra­di­ci­o­nal­nim psi­hič­kim, po­li­tič­kim i kul­tu­r­nim stra­te­gi­ja­ma ob­ra­de, otvo­rio je ka­pi­ju is­ku­stva ko­ja je ne­po­vrat­no pro­me­ni­la svet. Pod du­gom sen­kom ho­lo­ka­u­sta i nje­go­ve po­to­nje ob­ra­de raz­vio se ar­se­nal poj­mo­va i nor­mi, ko­ji su pro­ši­re­ni ka­ko na da­na­šnje ob­li­ke na­si­lja ka­kvo je sek­su­al­na zlo­u­po­tre­ba de­ce, ta­ko i na dru­ge do­ga­đa­je na­si­lja u isto­ri­ji, kao što su rop­stvo, ge­no­cid nad do­mo­ro­dač­kim na­ro­di­ma, ko­lo­ni­jal­no na­si­lje ili Pr­vi svet­ski rat. To poj­mov­no i dis­kur­ziv­no ši­re­nje tu­ma­če­nja tra­u­me ni u kom slu­ča­ju ne zna­či – kao što se još stra­ho­va­lo u spo­ru isto­ri­ča­ra pre dva­de­set go­di­na – da je reč o re­la­ti­vi­zo­va­nju ho­lo­ka­u­sta i o to­me da se nje­go­va je­din­stve­nost do­vo­di u pi­ta­nje. Ono pre sig­na­li­zu­je du­bo­ko­se­žni mo­ral­ni i kog­ni­tiv­ni pre­o­kret u sve­tlo­sti tog do­ga­đa­ja ko­ji je uči­nio da na no­vi na­čin opa­ža­mo ra­ni­je eks­ce­se na­si­lja, a pre sve­ga da opi­su­je­mo ili pro­ce­nju­je­mo i ta­kve do­ga­đa­je za ko­je do sa­da ni­su po­sto­ja­li ni je­zik, ni jav­na pa­žnja.

    Ta­ko smo sti­gli u sa­mo sre­di­šte na­še te­me. Pred na­ma je pi­ta­nje s ka­kvim nas ano­ma­li­ja­ma i po­seb­no­sti­ma na na­ci­o­nal­noj i tran­sna­ci­o­nal­noj rav­ni kon­fron­ti­ra ne­ga­tiv­no pam­će­nje ka­ko ga je od­re­dio Ko­ze­lek. Da­lje će­mo is­tra­ži­va­ti ka­ko se raz­li­či­ti ob­li­ci ne­ga­tiv­nog se­ća­nja u zna­ku kri­vi­ce ili pak u zna­ku pat­nje mo­gu me­đu so­bom po­ve­zi­va­ti ili uza­jam­no is­klju­či­va­ti. Za­tim, tre­ba pre­ci­zni­je da raz­ja­sni­mo da li, i ka­da i ka­ko se in­di­vi­du­al­no se­ća­nje mo­že pre­ve­sti u ko­lek­tiv­no pam­će­nje ko­je do­bi­ja pre­no­siv ob­lik i ka­kvi pro­ble­mi na­sta­ju pri­li­kom ta­kvog tran­sfe­ra se­ća­nja. Do­mi­nant­na per­spek­ti­va u is­tra­ži­va­nju pam­će­nja da­nas je ve­za­na za pi­ta­nje o pro­šlo­sti kao kon­struk­ci­ji ko­ju lju­di raz­vi­ja­ju pre­ma po­tre­ba­ma i mo­guć­no­sti­ma svo­je ak­tu­el­ne stvar­no­sti. Reč “sen­ka” u na­slo­vu ove knji­ge na­gla­ša­va, na­su­prot to­me, aspek­te ne­do­bro­volj­no­sti i ne­mo­guć­no­sti da se bi­ra na­čin na ko­ji se ne­po­sred­ne žr­t­ve i nji­ho­vi po­tom­ci op­ho­de s tra­u­ma­tič­nom pro­šlo­šću. Is­pi­ti­va­će­mo ka­ko se pred­sta­ve o do­bro­volj­no­sti, ma­ne­var­skom pro­sto­ru i ma­ni­pu­la­ci­ji mo­gu po­ve­za­ti sa pred­sta­va­ma ka­kve su psi­hič­ki pri­ti­sak, ne­mo­guć­nost iz­bo­ra i na­knad­ni uti­caj.

    Se­ća­nja se kre­ću u na­pon­skom po­lju ak­tiv­no­sti i pa­siv­no­sti, po­lju ko­je će­mo ov­de obe­le­ži­ti uz po­moć dva su­prot­na sta­va. Oba su pre­u­ze­ta iz knji­žev­no­sti ra­nog XX ve­ka. Pr­vi stav za­stu­pa Ka­ri, pro­ta­go­nist Hof­man­sta­lo­vog ko­ma­da Te­žak čo­vek (Der Schwi­e­ri­ge, 1921), u ko­jem je autor iz­me­đu osta­log ob­ra­dio i svo­je tra­u­ma­tič­no is­ku­stvo iz Pr­vog svet­skog ra­ta, si­tu­a­ci­ju kad se na­šao za­tr­pan. Taj stav gla­si: “Ne mo­že se pro­šlo­sti na­re­di­ti da se pred na­ma po­ja­vi ona­ko kao što po­li­ci­ja na­re­đu­je ne­ko­me da se po­ja­vi pred ko­me­sa­ri­ja­tom”. Su­pro­tan stav po­ti­če iz ro­ma­na Ita­la Zve­va Ze­no Co­si­ni (Ze­no­va sa­vest, 1923) u ko­jem se ita­li­jan­ski knji­žev­nik Ita­lo Zve­vo raz­ra­ču­na­va sa psi­ho­a­na­li­zom. Taj stav gla­si: “Sa­da­šnji­ca di­ri­gu­je pro­šlo­sti kao čla­no­vi­ma ne­kog or­ke­stra. Njoj su po­treb­ni baš ovi to­no­vi, i ni­jed­ni dru­gi. Ta­ko se pro­šlost po­ja­vlju­je čas kao du­gač­ka, čas kao krat­ka. Čas za­zvo­ni, čas za­ne­mi. U sa­da­šnji­ci je na de­lu sa­mo onaj deo pro­šlo­sti či­ji je cilj da tu sa­da­šnji­cu osve­tli, ili pak za­mra­či”.[5]

    Te­ma knji­ge ni­je ho­lo­ka­ust ili Dru­gi svet­ski rat, ne­go di­na­mi­ka in­di­vi­du­al­nog i ko­lek­tiv­nog se­ća­nja ‘u sen­ci’ tra­u­ma­tič­ne pro­šlo­sti. Se­ća­nja ne po­sto­je kao za­tvo­re­ni si­ste­mi, ne­go se u dru­štve­noj re­al­no­sti uvek do­ti­ču, po­ja­ča­va­ju, ukr­šta­ju, mo­di­fi­ku­ju, po­la­ri­zu­ju s dru­gim se­ća­nji­ma i im­pul­si­ma za­bo­ra­va. Zbog to­ga će ov­de stal­no bi­ti re­či o kon­ste­la­ci­ja­ma, sple­to­vi­ma i kon­fron­ta­ci­ja­ma raz­li­či­tih se­ća­nja. Te su te­me već celu de­ce­ni­ju pred­met in­ten­ziv­nog is­tra­ži­va­nja, stu­di­je o to­me is­pu­nja­va­ju već cele bi­bli­o­te­ke. Dok se na tr­ži­štu stal­no po­ja­vlju­ju no­ve stu­di­je slu­ča­ja ko­je se od­no­se na in­di­vi­du­al­no i ko­lek­tiv­no se­ća­nje, do­tle ne­do­sta­ju po­ku­ša­ji ko­ji bi po­ve­za­li raz­li­či­te di­sci­pli­nar­ne ini­ci­ja­ti­ve raz­vi­je­ne unu­tar de­li­mič­no do­i­sta dis­pa­rat­no usme­re­nog dis­kur­sa pam­će­nja. Pr­vi me­to­do­lo­ški cilj ove knji­ge je­ste da to uči­ni i da na taj na­čin po­sta­vi dis­kurs pam­će­nja na no­vi stu­panj in­ter­di­sci­pli­nar­ne in­te­gra­ci­je. Dru­gi cilj sa­sto­ji se u to­me da se ne­ki poj­mo­vi ko­ji se ja­vlja­ju u dis­kur­su pam­će­nja ocr­ta­ju i de­fi­ni­šu što je mo­gu­će ja­sni­je. Bez ovog ra­da na di­stink­ci­ja­ma i di­fe­ren­ci­ra­nji­ma, za ko­ji se na­dam da ne­će bi­ti shva­ćen kao pe­dan­te­ri­ja, taj dis­kurs vr­lo br­zo po­sta­je pra­zan. Tre­ći cilj je po­ve­zi­va­nje te­o­rij­skog poj­mov­nog ra­da i isto­rij­skih stu­di­ja slu­ča­ja, pri če­mu su dva de­la ove knji­ge iz­gra­đe­na ta­ko da se je­dan u dru­gom ogle­da­ju, je­dan dru­gog ko­men­ta­ri­šu i do­pu­nja­va­ju. Naj­zad, iskre­no­sti ra­di mo­ra se do­da­ti da nas di­na­mi­ka in­di­vi­du­al­nog i ko­lek­tiv­nog pam­će­nja su­o­ča­va s vi­še pro­ble­ma ne­go što smo u sta­nju da re­ši­mo. Ali, i od ne­re­še­nih pro­ble­ma, ka­že nam Dirk Be­ker, ima ko­ri­sti. Ko­rist se sa­sto­ji u to­me “što ih no­si­mo sa so­bom kao ma­li ili ve­li­ki pro­blem, kao traj­no pod­se­ća­nje na ne­što što još ni­smo sa­vla­da­li. To zna­či da stal­no mo­bi­li­zu­je­mo re­sur­se men­tal­ne ali i fak­tič­ke pri­ro­de da bi­smo se pi­ta­li mo­že li se taj do­sad ne­re­še­ni pro­blem ipak re­ši­ti”.[6]


    Detaljni podaci o knjizi
    Naslov: Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti
    Izdavač: Biblioteka XX vek
    Strana: 404 (cb)
    Povez: meki
    Pismo: latinica
    Format: 17 cm
    Godina izdanja: 2011
    ISBN: 978-86-7562-099-0
    Naručite
    Cena: 960 RSD
    Cena za inostranstvo:
    10,00 EUR
    Kom.:
    ili
    Naručite telefonom:
    Nije radno vreme
    nismo dostupni na telefonu.





    Ocene i mišljenja čitalaca
    Budite prvi koji će svoje mišljenje podeliti sa drugima (morate biti prijavljeni)


    Pitanja, odgovori, mišljenja...
    Prijavite se ovde i pošaljite vaša mišljenja i pitanja našim urednicima i čitaocima

    Poruku poslaoPoruka
    MIKRO KNJIGA D.O.O.
    Kneza Višeslava 34, 11030 Beograd, Srbija
    e-pošta: prodaja(а)mikroknjiga.rs
    Komercijalna banka: 205-33117-65
    Matični broj: 07465181
    Šifra delatnosti: 5811
    PIB: 100575773
    Dokumenti o identifikaciji

    © Mikro knjiga 1984-2024