Propovednik
Roman je napisan zaista s razlogom i bez simuliranih doskočica. Što je posebno važno, nije dosadan već je dinamičan i sugestivan.
Misaonost utkana u roman nije zapala u metafiziku istočnjačke legende niti u hladnu artificijelnu konstrukciju jer je prati igra životne nepredvidljivosti, igra čudesne misterije života.
Autor ima veštinu proživljenosti i dobru poentu, misao koja se pamti i sposobnosti da se umetnički samoodređuje i saopštava.
Dr Ratko Božović – Sociolog
Jednostavnim pripovjedanjem, lucidnošću, elokvencijom i obrazovanjem, Stamenković nas vodi na safari Duha i Ljubavi za bližnjeg svog. Propovjednikova harizma je zarazna, stil snažan a kazivanje uvjerljivo, lirično, humano i strastveno. Pripovjedajući nam o snovima, uspomenama, kazivanjima, i vjerovanjima iz života stvarnih i/ili imaginarnih ličnosti, čuvenih a često zaboravljenih, autor ne samo da ukazuje na njihova djela u zajedničkom nastoja-nju za bolji i humaniji svijet, nego na čudesan način u prepletu boja i zvukova, dočarava prizore Alepa i Antiohije, dvije kulturne cjeline u susretu različitih tradicija. Kao izraz autorovih promišljanja o duhovnosti, ova knjiga bi trebala biti prilog rasvjetljavanju naših razlika i suprotnosti koje nas drže u stalnim napetostima – izabrati su ko bili međusobnu komunikaciju u potrazi za znanjima koja proširuje granice debate u našim (ne)slaganjima i geografski, intelektualno, istorijski i politički. Ovaj Duhovni žar nije za monopol u ime političke ambicije nego za monopol u ime Ljubavi za bližnjeg svog i nikog neće ostaviti ravnodušnim/ravnodušnom, svejedno da li govorite istim/različitim jezikom ili pripadate istoj/različitoj vjeri.
Memnuna Zvizdić
Izvršna direktorica Udruženje “Žene ženama" - Sarajevo
Prilikom čitanja romana “Propovednik” mnogi će čitaoci poželeti da imaju neke od divnih osobina glavnog junaka Hasana – srčanog čovekoljubnika sa usađenom dobrotom, moralom, poštovanjem. Njegovo detinjstvo, put za Alep, susret sa mudracem Hikmetom koji će ga pored prvog susreta i darivanja smokava i leblebija, (njega, dečaka sa sjajem u očima koji gleda u oblake) naučiti da svoj život uzme u svoje ruke.
Pri stavu sam da su reljefno, bez suvišne deskripcije, naslikani likovi Hasana, druga Ismeta, ujaka Refika, a naročitoje “razvijen” (i psihološki, i dijaloški, i romaneskno) i rečima isklesan lik Hikmeta kao uzvišena Božja gromada mislioca, mudraca... vanvremenskog, gotovo nestvarnog čoveka...
Iz poglavlja u poglavlje ,,Propovednika,, lako (bez napornog opisivanja i patetike), autor crta sazrevanje i učenje Hasanovo - o koračanju kroz život, ljudima, religijama, do ovladavanja veština sa sabljom, do nostalgije koja mu je sve vreme "stanovala" u grudima.
Malo sam se našao u čudu, i prijatno sam se iznenadio lepim i pitkim stilom pisanja, građenjem rečenica, poznavanjem gramatike, tehnike pisanja i estetike i načinom kako je autor pronikao u običaje islama - u sam meritum religije, običaje, ishranu, dijaloge, istorijske činjenice... Dočarana je na pravi način krhkost religija, što će uveriti čitaoca da je, ustvari, čovekoljublje religija nad religijama. Mnogo govori i detalj koji mi je skrenuo pažnju o čestitosti koje danas ni u tragovima nema kao u vremenu koje autor opisuje (“scena” između čuvenog Saladina i Ričarda – lavlje srce). Dirljivi su primeri koji su, kako je rečeno, svet promenili – onaj Jerusalimski (o Isusu, Božjem sinu) i Muhamedov, koji je slično učenje propovedao kao i sam Isus. I jedan i drugi su bili osuđivani da bi Isus bio razapet na krst, a Muhamed umro od bolesti, I jedan i drugi su imali hrabrosti i mudrosti da onima koji ne razumeju, ukazuju na put kojim carstva ljudska treba da se razvijaju. Mnoge su cene platili, ali su načinili svet drugačijim od onog koji je do tada bivao. Ništa posle njih nije bilo isto. Nažalost još mnogo mudrosti je potrebno, da bi se hrabrost koja je ponekad sa ludošću povezana nadvladala.
U epilogu je autor "poentirao," lepim opisom kada čovekovo srce napunjeno mešavinom sete i nostalgije, juriša najradosnijim predelima svog života. Hasan ne jaše konja, on leti: “Jurio” je poljima, kroz maslinjake, prema brdima koja su štrčala iz prelepe plodne doline, zatim se okrenu licem prema vetru. Vetar mu je donosio mirise Sirijske pustinje, zvuke prelepe Anadolije, pesmu Alepskih pesnika. U tom galopu su mu se javljali mudraci istoka, grčki filozofi koje je čitao, presvetli Sava, monasi Čarobnog Brega, dolina Ka’abe i kule Jerusalima. Osetio je sve ulice kojima je prolazio.Osetio je miris trešnje sa njegove livade, i video Ismeta kako ih bere za njegovu sestru. majku koja mu je brižljivo spremala paket kad je polazio iz sela. Oca kako sa ujakom divane i pominju ga ponosno. Fikreta, brata po oružju i Osmana trgovca, hadžiju. Osetio je slobodu o kojoj mu je pričao Selim, odlučnost o kojoj je učio od Hikmeta i ljubav koju je osećao prema svima onima koje je sretao u životu. Video je plave oči Jasmin i znao je da je pronašao ono o čemu mu je presvetli Sava govorio. Okrenu konja i uputi se ponovo Hikmetovom dvorištu. Pronašao je ljubav. Pronašao je svoj dom.”
Prijatno sam iznenađen i srećan što će čitaoci “Propovednika” imati susret sa nesvakidašnjim romanom i što će, nakon pažljivog čitanja, biti bogatiji za više nego korisnu životnu priču sa bogatstvom detalja o kojima (ophrvani uglavnom materijalističkim razmišljanjima i niskim potrošačkim strastima), nažalost, retko razmišljamo.
Milorad Cvetković
Novinar RTS-a
Misaonost utkana u roman nije zapala u metafiziku istočnjačke legende niti u hladnu artificijelnu konstrukciju jer je prati igra životne nepredvidljivosti, igra čudesne misterije života.
Autor ima veštinu proživljenosti i dobru poentu, misao koja se pamti i sposobnosti da se umetnički samoodređuje i saopštava.
Dr Ratko Božović – Sociolog
Jednostavnim pripovjedanjem, lucidnošću, elokvencijom i obrazovanjem, Stamenković nas vodi na safari Duha i Ljubavi za bližnjeg svog. Propovjednikova harizma je zarazna, stil snažan a kazivanje uvjerljivo, lirično, humano i strastveno. Pripovjedajući nam o snovima, uspomenama, kazivanjima, i vjerovanjima iz života stvarnih i/ili imaginarnih ličnosti, čuvenih a često zaboravljenih, autor ne samo da ukazuje na njihova djela u zajedničkom nastoja-nju za bolji i humaniji svijet, nego na čudesan način u prepletu boja i zvukova, dočarava prizore Alepa i Antiohije, dvije kulturne cjeline u susretu različitih tradicija. Kao izraz autorovih promišljanja o duhovnosti, ova knjiga bi trebala biti prilog rasvjetljavanju naših razlika i suprotnosti koje nas drže u stalnim napetostima – izabrati su ko bili međusobnu komunikaciju u potrazi za znanjima koja proširuje granice debate u našim (ne)slaganjima i geografski, intelektualno, istorijski i politički. Ovaj Duhovni žar nije za monopol u ime političke ambicije nego za monopol u ime Ljubavi za bližnjeg svog i nikog neće ostaviti ravnodušnim/ravnodušnom, svejedno da li govorite istim/različitim jezikom ili pripadate istoj/različitoj vjeri.
Memnuna Zvizdić
Izvršna direktorica Udruženje “Žene ženama" - Sarajevo
Prilikom čitanja romana “Propovednik” mnogi će čitaoci poželeti da imaju neke od divnih osobina glavnog junaka Hasana – srčanog čovekoljubnika sa usađenom dobrotom, moralom, poštovanjem. Njegovo detinjstvo, put za Alep, susret sa mudracem Hikmetom koji će ga pored prvog susreta i darivanja smokava i leblebija, (njega, dečaka sa sjajem u očima koji gleda u oblake) naučiti da svoj život uzme u svoje ruke.
Pri stavu sam da su reljefno, bez suvišne deskripcije, naslikani likovi Hasana, druga Ismeta, ujaka Refika, a naročitoje “razvijen” (i psihološki, i dijaloški, i romaneskno) i rečima isklesan lik Hikmeta kao uzvišena Božja gromada mislioca, mudraca... vanvremenskog, gotovo nestvarnog čoveka...
Iz poglavlja u poglavlje ,,Propovednika,, lako (bez napornog opisivanja i patetike), autor crta sazrevanje i učenje Hasanovo - o koračanju kroz život, ljudima, religijama, do ovladavanja veština sa sabljom, do nostalgije koja mu je sve vreme "stanovala" u grudima.
Malo sam se našao u čudu, i prijatno sam se iznenadio lepim i pitkim stilom pisanja, građenjem rečenica, poznavanjem gramatike, tehnike pisanja i estetike i načinom kako je autor pronikao u običaje islama - u sam meritum religije, običaje, ishranu, dijaloge, istorijske činjenice... Dočarana je na pravi način krhkost religija, što će uveriti čitaoca da je, ustvari, čovekoljublje religija nad religijama. Mnogo govori i detalj koji mi je skrenuo pažnju o čestitosti koje danas ni u tragovima nema kao u vremenu koje autor opisuje (“scena” između čuvenog Saladina i Ričarda – lavlje srce). Dirljivi su primeri koji su, kako je rečeno, svet promenili – onaj Jerusalimski (o Isusu, Božjem sinu) i Muhamedov, koji je slično učenje propovedao kao i sam Isus. I jedan i drugi su bili osuđivani da bi Isus bio razapet na krst, a Muhamed umro od bolesti, I jedan i drugi su imali hrabrosti i mudrosti da onima koji ne razumeju, ukazuju na put kojim carstva ljudska treba da se razvijaju. Mnoge su cene platili, ali su načinili svet drugačijim od onog koji je do tada bivao. Ništa posle njih nije bilo isto. Nažalost još mnogo mudrosti je potrebno, da bi se hrabrost koja je ponekad sa ludošću povezana nadvladala.
U epilogu je autor "poentirao," lepim opisom kada čovekovo srce napunjeno mešavinom sete i nostalgije, juriša najradosnijim predelima svog života. Hasan ne jaše konja, on leti: “Jurio” je poljima, kroz maslinjake, prema brdima koja su štrčala iz prelepe plodne doline, zatim se okrenu licem prema vetru. Vetar mu je donosio mirise Sirijske pustinje, zvuke prelepe Anadolije, pesmu Alepskih pesnika. U tom galopu su mu se javljali mudraci istoka, grčki filozofi koje je čitao, presvetli Sava, monasi Čarobnog Brega, dolina Ka’abe i kule Jerusalima. Osetio je sve ulice kojima je prolazio.Osetio je miris trešnje sa njegove livade, i video Ismeta kako ih bere za njegovu sestru. majku koja mu je brižljivo spremala paket kad je polazio iz sela. Oca kako sa ujakom divane i pominju ga ponosno. Fikreta, brata po oružju i Osmana trgovca, hadžiju. Osetio je slobodu o kojoj mu je pričao Selim, odlučnost o kojoj je učio od Hikmeta i ljubav koju je osećao prema svima onima koje je sretao u životu. Video je plave oči Jasmin i znao je da je pronašao ono o čemu mu je presvetli Sava govorio. Okrenu konja i uputi se ponovo Hikmetovom dvorištu. Pronašao je ljubav. Pronašao je svoj dom.”
Prijatno sam iznenađen i srećan što će čitaoci “Propovednika” imati susret sa nesvakidašnjim romanom i što će, nakon pažljivog čitanja, biti bogatiji za više nego korisnu životnu priču sa bogatstvom detalja o kojima (ophrvani uglavnom materijalističkim razmišljanjima i niskim potrošačkim strastima), nažalost, retko razmišljamo.
Milorad Cvetković
Novinar RTS-a
Detaljni podaci o knjizi
Naslov: Propovednik
Izdavač: Nova poetika
Strana: 226 (cb)
Povez: tvrdi
Pismo: latinica
Format: 14.8x21 cm
Godina izdanja: 2018
ISBN:
Budite prvi koji će svoje mišljenje podeliti sa drugima (