MIKRO KNJIGA
    od 1984. god.
    Knjige▹ReligijaRimokatolicizam
    Karol Vojtila: Ljubav i odgovornost
    Autori: Karol Vojtila, prevod sa poljskog Milica Markić
    Strana: 325
    Ostali detalji
    Veličina slova: A A
    Predgovor poljskih izdavača

    Knjiga koja je u rukama čitalaca ima svoju istoriju. Prvi put je objavljena pre dvadeset godina. U današnjem ritmu spisateljske i izdavačke produkcije to je dug period čak i u oblasti filozofije u kojoj dela sporije stare. A ova knjiga ima i dugu predistoriju. Predistoriju koja je ispisana iskustvima mnogih ljudi koje je na neki način postajalo i iskustvo samog Autora kao njihovog duhovnika i prijatelja upućenog u njihove najintimnije stvari. To iskustvo se steklo i susrelo s njegovim vlastitim osećajem u pogledu tih tema, izazvalo je refleksije i promišljanja koja su katkad nametala potrebu da budu potvrđena. Tu su potrebu najpre našla u formi predavanja koja su održana 1958-59. na Katoličkom univerzitetu u Lublinu, da bi se najzad uobličila u knjigu „Ljubav i odgovornost”, koju je 1960. objavilo Naučno društvo Katoličkog univerziteta u Lublinu.

    Od tada delo počinje da živi svojim vlastitim životom. Od tada ona sama piše svoju istoriju. Habent sua fata libelli... Piše je samoj sebi, a unekoliko i svome Autoru.

    Istorija ove knjige uglavnom je istorija susreta tih iskustava i te potvrde koja ih je izrazila, susreta s koncepcijama i predlozima koji žele da se pozivaju na isti izvor, i barem u tom istom izvoru traže za sebe legitimitet i pravosnažnost. Kako „Ljubav i odgovornost” izlazi iz ove konfrontacije? To pitanje nameće se na prirodan način u odnosu na knjigu koja je nastala u vremenu nabujalom od problema kojima se pozabavila. Stoga je razumljivo da i čitalac to pitanje takođe postavlja i očekuje odgovor na njega. I bilo bi uvredljivo za samu pretpostavku ovog dela da se na to pitanje odgovori. Pa ipak, ovo delo je zamišljeno kao izazov na „doživljavanje doživljenog”. Nešto što se kao potvrda može prizvati i u svakom trenutku ponovo prepustiti sudu doživljaja čim se on pomoli – ili nanovo intenzivira – potreba pozivanja na same izvore i temelje značenja naših mišljenja. Dakle Tolle et lege! A iznad svega Vide! „Knjiga takvog karaktera” – kao što priznaje sam Autor u predgovoru drugom izdanju – „računa na dalje koautorstvo: računa na to da će je nadalje stvarati oni koji do kraja – kako u teoriji, tako i u praksi – budu razmišljali ili vršili njene glavne „formulacije”. Knjiga koja je, dakle, otvorena za svaki odjek iskustva, s bilo koje strane da dolazi, neprekidan je apel na čitaoca da izrazi iskustvo u čitavom njegovom domenu: kako u širinu, tako i u dubinu.

    Kad govorimo o dubini, reč je o svemu onome što se često ne pojavljuje direktno i u prvom planu kao sadržaj iskustva, a što ipak predstavlja njegovu komponentu, koja – mada skrivena, ona u toj meri predstavlja komponentu da ju je nemogućno ne prihvatiti zarad identifikovanja njegove sadržine. Jer u suprotnom slučaju trebalo bi iz nje nešto uokviriti, ograničiti, a time i poništiti autoritet samog integralno shvaćenog iskustva, jedinog izvora informacija i temelja solidnog znanja o bilo čemu. „Ljubav i odgovornost” bazirajući se na takvoj metodološkoj osnovi nema potrebe da se pribojava bilo čega što je u stanju samo iskustvom da se legitimiše. Iskustvu – koje je na pravi način interpretirano – ne mogu biti pretnja nikakva dalja iskustva. Jer na takvoj konfrontaciji istina može samo da bude na dobitku.

    Istorijat knjige „Ljubav i odgovornost” – gledano upravo s ove strane – pokazuje posebnu vitalnost tog dela. Govoriti o njenom „pobedničkom pohodu” bilo bi uprošćavanje. Pa ipak, zna se da ona nije morala da za svoje „ponovno otkrivanje”, za svoj „vaskrs” da zahvali okolnosti što je njen Autor postao papa. „Ljubav i odgovornost” je živela i živi ne samo kroz izdanja koja je doživela (tri poljska, među njima dva izdanja u zemlji, što je istinski uspeh s obzirom na poznate izdavačke poteškoće, i nekoliko izdanja na stranim jezicima: na francuskom, italijanskom i španskom. Živi, na neki način, onim izdanjima koja su svojevremeno trebalo da budu objavljena, a nisu...

    Iako knjiga i posle dvadeset godina od svog objavljivanja ne zahteva preporuku, ipak je očigledno da je potrebno da se nekako pokaže u novom kontekstu. Šta označava taj kontekst? U najopštijim crtama označavaju ga dve „koordinate” koje se uzajamno dopunjuju.

    S jedne strane taj kontekst označava diskusija oko centralnih pitanja koja je pokrenuo papa Pavle VI u enciklici Humanae vitae. Kao što je poznato, ta diskusija – u prvoj fazi skoncentrisana na (ne uvek koordinisano) traženje agrumenata „za” i „protiv” kontracepcije, u cilju dobijanja partnera u vođenju spora – s vremenom je prešla u fazu metodološki produbljene samorefleksije. Postala je diskusija o načinu obrazloženja moralnih normi u aspektu njihove ispravnosti. I tako su neki, ne dovodeći u pitanje principijelno ispravnost normi Humanae vitae od tada diskutovali nad domenom svojih nadležnosti. Rešenje tog naročitog pitanja dovodilo se u zavisnost od rešavanja spora između deontologičke i teleologične teorije etičke argumentacije. Dublja analiza predmeta tog spora otkriva ipak veću složenost same problematike, a ujedno mogućnost, pa čak i nužnost medijalnog stanovišta – koja može da iznenadi obe strane u međusobnom sporu. Pokazala je, takođe, da u osnovima rešenja koje može da računa na puno prihvatanje, mora da se pojavi, s jedne strane, solidna antropologija: teorija ljudske ličnosti, a s druge strane, probuđena vizija samog dela. Da je naročito nedopustivo da trenutak ispravnog dela bude doveden u takvu izolaciju da ostane odvojen od principijelne funkcije dela u interpersonalnim odnosima: od funkcije izražavanja ljubavi, to jest afirmacije ličnosti s obzirom na njeno dostojanstvo koje joj neotuđivo pripada. Zanimljivo je u svakom pogledu pogledati na čitavu tu diskusiju deset godina nakon objavljivanja enciklike Humanae vitae, iz perspektive dela koje ga je za deset godina preteklo. Dela kojima je potpuno strana bilo kakva atmosfera animoziteta, kontestacije ili antikontestacije, dela čiju atmosferu određuje jedna jedina briga: da se omogući da se do kraja iskaže istina iskustva na temu ljubavi koja je dostojna ljudske ličnosti. Ali upravo iz istog razloga postoji potreba da se to delo stavi u taj kontekst i da se pokaže u njegovom fonu. To iziskuje umetanje napomena koje vrše ulogu komentara koji povezuju tekst „Ljubav i odgovornost” sa pomenutim kontekstom. Komentar te vrste ovde postaje neophodan.

    S druge strane, nedopustivo je prevideti činjenicu da je na prostoru tih dvadeset godina Autor ovog dela objavio veoma mnogo članaka u kojima razvija tematiku ove knjige u raznim pravcima, naročito u pravcu etike porodice i filozofije i teologije tela. Potreba da se uzme u obzir taj striktno autorski kontekst čini se potpuno očigledna. Ona je na početku čak nametnula misao da se pomenute publikacije pripoje knjizi „Ljubav i odgovornost” u vidu aneksa. Zaobilazeći, ipak, to da bi takav aneks morao znatno da uveća samu knjigu, nametnuo se u prvi plan drugi razlog koji se protivi takvoj postavci. Izvan okvira tog aneksa moralo bi se naći delo Autorovo s potpuno izuzetnim značajem za oblikovanje tog konteksta. Posredi je delo „Ličnost i delo”, delo u kojem se Autor najpotpunije izrazio – mada, u načelu, na način koji je van okvira etike – delo o ljudskoj ličnosti. Ne treba trošiti reči na ubeđivanje u to koliko se mnogo problematika ovog dela nadovezuje na pitanje odgovorne ljubavi, što je glavni problem knjige „Ljubav i odgovornost”. Pa ipak, upravo ličnost u svom delu i putem svog dela postaje subjekat i adresat upravo te odgovorne ljubavi. Ona je glumac u ovoj drami – persona dramatis – u kojem sama piše „svoju najistinitiju povest”, povest ljubavi ili njene negacije, a time i povest svoje ispunjenosti ili neispunjenosti. Tekst „Ljubav i odgovornost” bio bi time osiromašen u svojoj načelnoj osnovi ako ga ne bismo povezali na neki način s tekstom „Ličnost i dela”, kada ga ne bismo pokazali u kontekstu „traktata o čoveku” Karola Vojtile. To je drugi razlog koji je odlučio o nužnosti uvođenja komentara, i o njegovom karakteru.

    U napomenama ispod teksta „Ljubav i odgovornost” čitalac će moći da se, s jedne strane, nadovezuje na dela samog Autora, a s druge strane, da se nadovezuje na ona mesta koja će njegovo delo otkrivati kao izazov na konfrontaciju. Na konfrontaciju različitih predloga i koncepcija ne samo čak s delom Autora, koliko više posredstvom tog dela – gotovo putem medium quo – s naglaskom integralnog etičkog doživljaja ljubavi jedne ličnosti prema drugoj. Ljubavi koja je, kao što stalno o tome govori upravo iskustvo – ono što jeste tek onda kada se na nivo afirmacije ličnog dostojanstva uzdignu i subjekt ljubavi i njen adresata – u svemu iz čega to dostojanstvo izrasta, što prožima i u čemu se definitivno ukorenjuje.

    Lublin, 18. maja 1979. godine
    otac Tadeuš Stičenj
    Ježi Galkovski
    Adam Rođinjski
    otac Andžej Šostek


    Detaljni podaci o knjizi
    Naslov: Karol Vojtila: Ljubav i odgovornost
    Izdavač: Novoli publishing
    Strana: 325 (cb)
    Povez: meki
    Pismo: latinica
    Format: 14 x 21 cm
    Godina izdanja: 2013
    ISBN: 978-86-87515-06-2
    RASPRODATO
    U pripremi je obnovljeno izdanje
    Ako želite da vam javimo kada bude u prodaji:

    Prijavite se ovde da biste mogli da rezervišete.






    Ocene i mišljenja čitalaca
    Budite prvi koji će svoje mišljenje podeliti sa drugima (morate biti prijavljeni)


    Pitanja, odgovori, mišljenja...
    Prijavite se ovde i pošaljite vaša mišljenja i pitanja našim urednicima i čitaocima

    Poruku poslaoPoruka
    MIKRO KNJIGA D.O.O.
    Kneza Višeslava 34, 11030 Beograd, Srbija
    e-pošta: prodaja(а)mikroknjiga.rs
    Komercijalna banka: 205-33117-65
    Matični broj: 07465181
    Šifra delatnosti: 5811
    PIB: 100575773
    Dokumenti o identifikaciji

    © Mikro knjiga 1984-2024